Kada treba pomisliti na interakcije lijekova?

​Osnovi cilj svakog propisivača ili revizora terapije lijekovima bi trebao biti prevencija interakcija, tj. spriječiti interakciju lijekova prije negoli se dogodi. O interakcijama lijekova se u praksi diferencijalno dijagnostički najčešće vodi računa kada dolazi do neuobičajenog odgovora na liječenje tijekom davanja više od jednog lijeka istovremeno. Provjeru interakcija među lijekovima bi trebalo rutinski obavljati za rizične pacijente, tj. ako u kombinaciji postoje lijekovi uske terapijske širine, antibiotici, hormoni, antiagregacijski lijekovi, ako postoji oštećenje bubrega, jetre ili sluznice, te osobito kod starijih pacijenata, uzimajući u obzir vremensku komponentu interakcije (važno kod uvođenja novog lijeka, promjene režima doziranja ili prekida terapije).
Na interakcije lijekova treba pomisliti ukoliko je propisano više lijekova za istu indikaciju, ukoliko se propisuju neogovarajući lijekovi s obzirom na stanje bolesnika i bolesti. Mogućnost za pojavu inerakcija lijekova raste eksponencijalno. Tako primjerice neki autori navode da kod istovremenog uzimanja 2 lijeka učestalost interakcija iznosi 6%, kod istovremenog uzimanja 5 lijekova iznosi 50%, dok kod istovremenog uzimanja 8 lijekova gotovo uvijek nalazimo nekakav oblik interakcije, majne ili više značajan. Drugi autori ističu učestalost klinički značajnih interakcija lijekova koja se kreće oko 5% kod uzimanja nekoliko lijekova, a više od 20% kod uzimanja 10 lijekova. Većina hospitaliziranih bolesnika istovremeno dobiva barem 6 lijekova. U racionalizaciji liječenja starijih osoba potrebno je propisivati što manji broj lijekova te izbjegavati neodgovarajuće lijekove i lijekove koji mogu stupiti u međusobne interakcije. Najčešće posljedice interakcija u praksi su: krvarenja, hiperkalijemija, depresija CNS-a, produljenje QT intervala, serotoninski sindrom, renalna i hepatička toksičnost.